Grah, grašak, bob, mahune

Već kojih 5, 6 godina "družim" se s jednim dečkom. Kažem "družim" jer se nikad nismo vidjeli uživo. Počeli smo se dopisivati nakon rasprave na nekom chatu i, evo, to već poprilično traje. Postojale su neke šanse da se vidimo kad je bio u blizini, a i zvao me da dođem k njemu, ali nekako nije ispalo ništa od toga. U isto smo vrijeme vrlo slični i vrlo različiti. Slični po senzibilitetu, različiti po načinu na koji ga ispoljavamo, recimo to tako. Jadamo se jedno drugome, tješimo jedno drugo, dijelimo lijepe vijesti, a sada bome i ružne. Naime, on je u bolnici i jako je bolestan. Ima problema sa srcem. Uz dužno poštovanje njegovim sadašnjim doktorima, zanima me ovo: zna li tko kako se netko tko ne živi u Zagrebu, a živi u Hrvatskoj, može preseliti u neku zagrebačku bolnicu?

Nikad ne znam kao tko ću se probuditi - kao bezvoljno lice amorfne mase, kao vjeverica na boru pored mjesta na kojemu je nekad bila prekrasna japanska trešnja, kao magarac Moro kojega je na Lošinju jabukama hranio moj djed, kao kapi što lupaju po prozorskoj dasci i utrkuju se u padu s oluka, kao noć bez zvijezda u kojoj spavaju svi snovi, kao tišina koja navodi ljude da dlanovima pokrivaju uši, kao note koje tjeraju nekoga na toptanje kopitima, kao slika za koju nikome nije jasno što prikazuje, kao rob koji na rimskoj galiji čeka noć i lagani povjetarac, kao dvogodišnja djevojčica koju je ubio poludjeli tinejdžer, kao predsjednik Amerike na vrhuncu nepopularnosti, kao...

A možda samo kao nekoliko dosadnih ja-ova: jednome tebi kao netko tko služi za tješenje i potporu u kriznim trenucima, drugome tebi kao netko tko je dosadan jer ne zna ništa o kompjuterima, trećemu tebi kao netko tko pere odjeću raznih boja jer ga veseli vidjeti što će ispasti, četvrtome tebi kao netko tko voli skakati po lokvama kiše, petome tebi kao netko tko se boji grmljavine, ali čvrsto odlučuje da to nikome neće priznati sve dok ne počne grmjeti, šestome tebi kao kao netko tko te živcira jer se osmjehuje nepoznatoj djeci, sedmome tebi kao netko tko uporno piše analize svoje gluposti i ispričava se, osmome tebi kao netko tko voli biti sam a ne osjećati se tako kada je okružen ljudima, devetome tebi kao netko tko je razočaran onime što je ispalo od njegovih snova, desetome tebi kao netko tko voli mijaukati sa svojom macom i lajati da bi zbunio pse, jedanaestome tebi kao netko tko je opet sebe naivno uvjerio da neće nasjesti na to da su ljudi jako dobri, dvanaestome tebi kao netko tko uopće ne postoji...

Dalje ne znam brojati ili mi se jednostavno više ne da pisati...

Koliko ljudi, toliko doživljaja nas u njihovim očima. Svatko vidi ono što mu na ovaj ili onaj način odgovara. Netko tko je iskompleksiran možda na drugima traži ono zbog čega bi oni mogli biti iskompleksirani i potajno se naslađuje. Netko tko misli da je jako pametan traži u drugima potvrdu njihove inferiornosti; svaku svoju izjavu smatra pokazateljem inteligencije, a svaku tuđu pokazateljem neinteligencije. I tako dalje, da ne nižem bezveze kad ionako ne mogu sve "pokriti".

No, nisam sada mislila baš na to. Mislila sam, naime, na to kako ljudi, jednom kad o nama steknu neki dojam, postanu nefleksibilni i očekuju uvijek isto ponašanje. Pa se tako jako začude kada izvališ neku glupost s namjerom da ih nasmiješ a oni te doživljavaju kao izuzetno ozbiljnu osobu. I onda bulje u tebe kao da je pao meteor na Zemlju i ništa im nije jasno. Ili kad ti nešto ide od ruke misle da ne ulažeš nikakav trud i da je sve pitanje konstelacije zvijezda.

Nekako se dogodilo da me svi doživljavaju kao čvrstu osobu. Kao, znaju da sam ja osjetljiva, ali to je onako nešto mutno, u daljini. U različitim kriznim trenucima od mene se očekuje da budem staložena, da smirujem druge i vladam svojim osjećajima. Nije pitanje mogu li ja to, pitanje je želim li.
Dođe mi da im kažem da se nose, pa valjda i ja imam pravo na tugu, ljutnju, bijes. A ne, ne. Pa, tko bi onda nas smirivao? Tko bi onda nas uveseljavao? Nas, nas, nas. U svim tim "nas" mene nema.
Kupite si plišanog medu, ukradite lutku iz izloga, pišite dnevnik i dozvolite meni da imam moje krizne trenutke, da se rasplačem ako mi tako dođe, da vičem ako mi se viče, da bacam vodene balone na ulicu, da tjeram mačke koje se tuku... što god. Jer nismo svi jednodimenzionalni, a često smo i aporični. Neće svijet propasti zbog toga.